Ivan ima 15 godina. Pet mjeseci prije dolaska na psihijatrijsko liječenje počeo se povlačiti iz društva, tužio se na bolove u trbuhu i glavobolju i često je izostajao iz škole. Bio je odličan učenik s brojnim izvanškolskim aktivnostima koje je također počeo zapostavljati. Tužio se da teško usniva, puno spava tijekom dana i nema apetita. Izgubio je volju za uobičajene aktivnosti kod kuće, bio je razdražljiv, svađao se s majkom, zapustio higijenu. Svoje probleme pripisivao je tjelesnim smetnjama.
Kada je imao deset godina, roditelji su se rastali, on je živio s majkom i dvanaestogodišnjom sestrom. Majku opisuje kao dobru, dragu i prebrižnu. S ocem je u kontaktu, dobro se slažu, nerado o tome govori pred majkom jer roditelji imaju puno razmirica. S ocem također nerado razgovara o svakodnevici i životu s majkom iz istog razloga. U školi ima prijatelje, u početku nije govorio o problemima. Naknadno se doznalo kako je imao problem s vršnjacima koji su ga ignorirali u razredu, nisu ga pozivali na rođendane i sl. Sve je počelo kada se jednom dječaku zamjerio jer nije želio biti dio njegovog tima, a nakon čega su mu prijetili na društvenim mrežama. Rekao je kako nije o tome govorio da ne bude slabić. Nije znao kako da se zauzme za sebe i nije tražio pomoć odraslih osoba ili nekoga od dobrih prijatelja.
Razvio je kliničku sliku depresije jer su simptomi trajali i dulje od šest mjeseci, nije funkcionirao u školi, izostajao je, mjesecima se nije družio s prijateljima kao prije, prestao se interesirati za izvanškolske aktivnosti koje su ga veselile i u kojima je uživao. Budući da se tužio na glavobolju i povremeno bolove u trbuhu, bio je i hospitaliziran na pedijatrijskim odjelima, no nije se našlo jasnog uzroka njegovim tegobama. Roditelji su teško prihvaćali da moguće postoji psihološki uzrok mladićeva ponašanja, a njegovo neraspoloženje tumačili su kao odgovor na fizičke bolove.
Loše samopoštovanje
Na pregled dječjem psihijatru mladić je došao tijekom pedijatrijske obrade kada je pedijatar naglasio emocionalni aspekt u nastanku problema i inzistirao na pregledu.
"Mladić je vrlo teško govorio o osjećajima, imao je loše samopoštovanje i izbjegavao je suočavanje s problemima. U obitelji se oduvijek slabo komuniciralo emocije, što je imalo važnu ulogu u razvoju rizičnih čimbenika zbog kojih se mladić teže nosio s izazovima adolescencije. U obitelji je postojala aleksitimija – sindrom definiran kao nesposobnost prepoznavanja i izražavanja emocija. Neprepoznate, neugodne, duboko potisnute emocije često pronalaze put kroz tjelesne simptome.
Roditelji su u početku bili u otporu, no briga za dijete i roditeljska ljubav pomogli su im da ustraju u dolascima i postupno su prihvaćali razgovore i sudjelovanje u psihoterapiji. On je postupno prepoznao i počeo izražavati osjećaje koji su ga tištili, a roditelji su prihvatili svoju ulogu u terapijskom procesu", objašnjavaju nam sugovornice iz Klinike za dječje bolesti Zagreb, prim. dr. sc. Aleksandra Klobučar, voditeljica poliklinike za dječju i adolescentnu psihijatriju, i psihijatrica dr. Iva Pupić.
Upozoravaju kako u ambulantama dječjih psihijatara i kliničkih psihologa u kontinuitetu raste broj djece i adolescenata s anksioznim i depresivnim smetnjama.
Danas je u dječjoj i adolescentnoj psihijatriji znatno povećana potreba za pružanjem pomoći djeci i mladima u zaštiti njihova mentalnog zdravlja, a kapaciteti za isto su ograničeni. To se osobito osjeti u psihijatrijskim ustanovama koje imaju bolničke odjele, a potom i u poliklinikama poput one u Klinici za dječje bolesti Zagreb gdje se u kontinuitetu povećava broj pacijenata kojima je pomoć potrebna.
Anksiozni poremećaji najčešći su mentalni poremećaji adolescenata i češće se javljaju u djevojaka nego u mladića. Istraživanja na globalnoj razini upućuju na značajan porast anksioznosti, depresije i poremećaja prehrane u adolescenata tijekom proteklih 30 godina. Prema podacima prije pandemije svaki treći adolescent u Hrvatskoj imao je simptome anksioznosti. Pandemija i potres svakako su nepovoljno utjecali na njihovo već ugroženo mentalno zdravlje. Podaci iz izvješća nekoliko država članica EU pokazuju da se udio mladih sa simptomima anksioznosti i depresije više nego udvostručio u usporedbi s razdobljem prije pandemije.
Potrebno uključiti roditelje
U Klinici za dječje bolesti Zagreb skrbe i o mentalnom zdravlju djece i mladih na odjelima pedijatrije i kirurgije gdje je psihološka pomoć često potrebna kronično bolesnoj djeci i djeci koja dugo leže u bolnici te tijekom hospitalizacije prolaze zahtjevne medicinske postupke. Rezultati brojnih istraživanja najvećim dijelom upućuju kako kronične tjelesne bolesti tijekom djetinjstva donose i povećani rizik za razvoj emocionalnih smetnji što se povezuje s poteškoćama života s kroničnom bolešću i dugotrajnim, zahtjevnim postupcima liječenja.
Od jeseni u Klinici planiraju značajno pojačati terapijski program u Dnevnoj bolnici namijenjen zaštiti mentalnog zdravlja kronično bolesne djece.
"U našem poslu je nemoguće raditi samo s djecom, potrebno je uključiti i njihove roditelje. Često vidimo kod anksioznih i depresivnih adolescenata, ali i kod njihovih roditelja, poteškoće u prepoznavanju, razumijevanju i izražavanju emocija. Upravo takvi, neprepoznati i potisnuti osjećaji svoj put često pronalaze i kroz tjelesne simptome. Kroz kliničku praksu vidimo kako se adolescenti u nedostatku razumijevanja emocija i s teškoćama u izgradnji zdravog samopoštovanja i samopouzdanja kao mehanizama u nošenju sa stresom i frustracijama sve teže nose s konfliktima koji prate izazove adolescencije, neugodnim osjećajima i problemima", kaže nam prim. dr. sc. Aleksandra Klobučar.
U ambulanti sve više traže pomoć adolescenti koji pate od socijalne anksioznosti što se svakako može povezati s vremenom u kojem živimo: imperativom savršenosti, razvojem digitalne tehnologije, društvenih mreža gdje u virtualnom svijetu ne postoje granice, sklapaju se virtualna prijateljstva, uspješnost se mjeri prema lajkovima i zapravo se dijelom živi virtualni život, bolji od onog koji imaju. Sve to adolescentu danas otežava izgradnju vlastitog identiteta što je, uz separaciju od roditelja i prihvaćanje vlastite seksualnosti, jedna od zadaća adolescencije.
Adolescent sa socijalnom anksioznošću ne snalazi se u grupi vršnjaka, strahuje od njihove negativne procjene. To ga može ometati i u školskom funkcioniranju, strahuje da će pri usmenom izlaganju ispasti ‘glup‘, da će mu se drugi učenici smijati pa može doći do toga da odbija odlazak u školu.
Kod odbijanja odlaska u školu, napominje dr. Pupić, mora se voditi računa i o mogućnosti da je adolescent žrtva vršnjačkog nasilja o čijem porastu također danas svjedočimo.
"Osim socijalne anksioznosti često se kod adolescenata javljaju generalizirani anksiozni poremećaj kod kojeg postoji kronična tjeskoba koja traje dulje od šest mjeseci. Mlada osoba je zabrinuta za svoje zdravlje, za članove obitelj, budućnost. Kažemo često da ima strah od svega. Strah postoji i u odsutnosti stvarnog razloga za zabrinutost. Tako npr. imamo adolescenta koji je uspješan u školi i izvanškolskim aktivnostima a strahuje da neće moći tijekom cijelog školovanja biti uvijek uspješan. Često se javlja i panični poremećaj kod kojeg postoji iznenadna pojava intenzivnog straha praćenog tjelesnim simptomima kao što su znojenje, lupanje srca, nedostatak zraka, bol u prsima, vrtoglavica. Panični poremećaj može biti praćen agorafobijom koja podrazumijeva izbjegavanje mjesta iz kojih je teže pobjeći ili dobiti pomoć", govori nam dr. Iva Pupić.
Osjećaj krivnje
Periodi povišene tjeskobe, sniženog raspoloženja i naglih promjena raspoloženja normalan su dio odrastanja, ali kada psihijatri procjenjuju dubinu problema i dijagnosticiraju poremećaj važno je uvidjeti koliko dugo simptomi traju, koliko su teški ili izraženi, kako adolescent funkcionira u školi, obitelji, među vršnjacima i koliko se promijenio.
Simptomi depresije kod adolescenata su gubitak interesa za omiljene aktivnosti, naglašen osjećaj krivnje, bezvrijednosti, neraspoloženje veći dio dana, neuobičajena psihomotorna uznemirenost ili usporenost, smanjena sposobnosti koncentracije i odlučivanja, poremećen ciklus spavanja-budnosti, poremećaj apetita, razmišljanje o samoozljeđivanju i suicidu. Suicidalno ponašanje mladih ne treba shvatiti kao način privlačenja pozornosti već kao poziv u pomoć. Iza takvog ponašanja često se skriva psihički nesklad i patnja. Stoga ih treba shvatiti ozbiljno.
Neke depresivne mlade osobe, pojašnjavaju nam psihijatrice, mogu imati smetnje u ponašanju, promiskuitetno seksualno ponašanje, bježe od kuće, zlorabe sredstva ovisnosti. Depresija u mladih je često povezana s drugim psihijatrijskim poremećajima kao što su anksiozni poremećaji, ADHD i poremećaji hranjenja. U adolescenciji je normalno imati manju ili veću potrebu pripadanja vršnjačkoj skupini. Opasnosti adolescente vrebaju baš u trenutcima potrebe odobravanja vršnjaka i pripadanja vršnjačkim skupinama kada je za takvo nešto potrebno zadobiti odobravanje grupe zajedničkim interesima i aktivnostima koji često mogu biti upravo konzumacija alkohola, psihoaktivnih sredstava, samoozljeđivanje ili neka druga ponašanja koja im direktno nanose štetu.
Pretjerano korištenje interneta često može biti bijeg od problema, no to će u konačnici pojačati izolaciju. Takva komunikacija je najčešće površna i teško će zadovoljiti potrebu za bliskošću i pripadnošću te može pojačati osjećaj nezadovoljstva i činiti mlade osobe još depresivnijima, uvlačeći ih u začarani krug problema, navodi dr. Klobučar.
"Separacija od roditelja je normalan dio odrastanja, no ako se održi zdrav emocionalni odnos i poštovanje, adolescenti u konačnici prihvate svoje ‘nesavršene‘ roditelje jer ih i takve nadalje poštuju i vole. To je odrastanje i put ka zrelosti."
Razvod roditelja, koji su sve češći, traumatsko je iskustvo za dijete i traži puno prilagodbe, ali ako su roditelji složni u odnosu prema djetetu i o njemu brinu i nakon razvoda jednako i predano kao prije, dijete će uz njihovu podršku uspješnije proći put prilagodbe. S druge strane, veći broj istraživanja upućuje da su konfliktni razvodi, svađe roditelja u braku i nakon razvoda povezani s povišenim rizikom za razvoj emocionalnih i ponašajnih smetnji u djece.
Odrastanje ima vremensko ograničenje, a roditelji koji su strpljivi i mogu izdržati pritisak lakše će se nositi s izazovima. Dobro je sjetiti se da je obiteljska priča počela s dvoje roditelja koji su odlučili imati djecu, kojoj oni pružaju regulaciju izvana, postupno ih učeći samoregulaciji, kažu stručnjakinje.
"Trend roditeljstva u kojem su djeca postavljena u centar obitelji na krivi način, kao oni koji formiraju granice, kada ih se prezaštićuje uz previše popustljivosti, kada imaju prava, ali ne sukladno tome i obaveze, utječe na razvoj nedostatnih mogućnosti nošenja s problemima i razvoj mladih osoba koje su slabije sposobne izdržati teškoće i frustracije", napominje psihijatrica Klobučar.
Promicanje i prevencija u zaštiti mentalnog zdravlja djece i rano prepoznavanje rizičnih čimbenika za razvoj emocionalnih i ponašajnih teškoća od iznimne su važnosti od najranije dječje dobi.